Mlijeko je u Maksimiru izvrsno. Bilo je to gusto domaće kiselo mlijeko. Poslužuje se neprerađeno, onakvo kakvo je došlo na svijet. Nadbiskup ga ne iskorištava na deset načina kao Johann Reeb u Rogaškoj Slatini, koji izvuče iz njega najprije maslo te ga istom onda prodaje. Vidi se da nadbiskupa ne vodi duh špekulacije, želja za dobitkom u tom poduzeću. Njegov je cilj da se svaki izletnik može okrijepiti dobrim mlijekom za jeftine pare. Ne poslužuju nas konobari u frakovima niti nekakve Micike razbarušenih kečaka. Tacne raznose posve obični Jankići u širokim gaćama i crnim keceljama. Njihov šef, koji drži blagajnu, glavni Jankić, prava je ljudina, nakostriješenih brkova. Svaki čas ih suče prstima, jer je stalno na muci. Taj preplašeni pastir s nerazuimijevanjem gleda na ovaj komplicirani život. Tacnu nosi pažljivo, poklecajući u koljenima. Znoj mu curkom curi s čela, od straha da mu ne ispadne tacna zajedno s čašicama. Još se više muči s praznim čašama i tanjurima. Naniže ih punu tacnu te polako krene prema Ljetnikovcu, moleći krunicu da mu se sve to ne bi rasulo po zemlji. Uz mlijeko daju crni pšenični kruh. Bio je ukusan, domaći, i mi smo ga se prihvatili kao radnici kod vršidbe. Šutljiv, othranjen na bijelom pšeničnom kruhu, ne zna kako bi ovakav crn kruh dovoljno pohvalio. Konačno je trebalo platiti. Glavni Jankić se naslonio pesnicama na stol i sluša pažljivo koliko je tko potrošio. Mi zatražimo račun, a on odgovara s blagim osmijehom:
–  Ja ne znam gospodine!
Upotrijebili smo drugu metodu. Svaki je od nas počeo računati vlastiti utrošak. Kod zbrajanja se pokazalo:
–  Ja ne znam gospodine. Koliko dadete.
–  Ali ne tako, Jankić, ne! – upozorava ga naš vođa. – Zbrojite brzo i mi ćemo platiti. Dakle: Dvanaest i petnaest je dvadeset i sedam.
–  Tako je gospodine!
–  I osam. Koliko je?
–  Ja ne znam gospodine!
–  Trideset i pet, Jankić, trideset i pet. I dvanaest – četrdeset i sedam.
–  Tako je gospodine!
Kad je konačno izišla cijela svota, Jankić je trebao vratiti ostatak, jer je plaćeno zlatnikom. Zbunio se, lijevu je ruku prislonio na bokove a desnom je duboko zagrabio u vreću. Izvukao je punu pregršt šestaka i kruna. Pogleda u nas u muci ne znajući što će s tolikim novcima. Na kraju pruži šaku s novcima pred našeg vođu, koji je izbrojio koliko ga je išlo.
–  Tako je gospodine – usklikne Jankić s neizmjernim olakšanjem.
–  Oh! – uskliknuo sam ja. – kruh smo zaboravili pribrojiti.
–  Kruh se ne zaračunava gospodine – odgovori Jankić praveći od praznog posuđa babilonsku kulu.
–  Ja se bojim – rekao je Šutljivi kad smo izlazili iz dvorišta – da će ovo poduzeće uz ovakvog blagajnika biti pasivno. Aonda, ne zaračunavaju niti kruh!
–  Takav gospodin kao što je zagrebački nadbiskup – primijetio sam ja – može sebi slobodno priuštiti i ovakvo poduzeće i ovakvog blagajnika.
–  Barem ga neće pokrasti! – primijetio je naš vođa.
–  To svakako ne! – doda Šutljivi.