NOVI LJETNIKOVAC BISKUPA HAULIKA (Z-0480/Nar. nov., 18/03)
Sagrađen je kako se pretpostavlja 1855. godine, ali ne postoje pouzdani izvori o tome. Pročelje s plitkim rizalitom koji završava niskim trokutastim zabatom, oblikovanje krovnog vijenca, plitko urezani veliki prozori, erkeri, motivi triju prozora na rizalitu, kompozicija je u cijelosti iz rane faze romantičnog historizma. Nacrt Ljetnikovca dosada nije pronađen no pretpostavlja se da bi njegov autor mogao biti Franjo Klein sudeći jedino po ženskim alegorijskim figurama koje on u izobilju postavlja na svoje fasade. Danas se u Ljetnikovci nalazi Župni ured župe sv. Jeronima.
VRATAREVA KUĆICA (Z-0475/Nar. nov., 18/03)
Prizemnica pravokutnog tlocrta pod četverostranim krovom koji je bio pokriven škriljevcem sagrađena je 1847. godine. Sačuvani su planovi pročelja i tloris s potpisom biskupskog provizora i voditelja građevnih radova Leopolda Philippa, koji se ponešto razlikuje od izvedenog. U prošlosti je služila kao stan za smještaj dvojice uniformiranih invalida čuvara parka i vodiča stranaca, odatle joj i ime. Stan je imao dvije sobe i kuhinju s otvorenim ognjištem.
PAVILJON JEKA (Z-0478/Nar. nov., 18/03)
Jedini sačuvani paviljon u parku Maksimir poznat i pod nazivom Latern-tempel, podignut je poslije 1840. godine prema nacrtu Franza Schüchta. Na dvanaestorostraničnom kamenom podnožju drvene stijene razdvojene su polustupićima s kapitelima od stilizirana lišća. Stijene su probijene s deset polukružnih prozora i dva ulaza. Paviljon Jeka uobičajeni je rekvizit ranoromanitičkog perivoja sa simboličkim značenjem posvete gorskoj Nimfi. Paviljon je izgrađen u čast božici Eho, pa posebno uspješno udvaja i odbija zvukove, što čini posebnu atrakciju koja je sadržana i u njegovom nazivu. Paviljon je Javna ustanova »Maksimir« obnovila 2001. godine.
VIDIKOVAC (Z-0472/Nar. nov., 18/03)
Poznat i pod nazivom Kiosk, izgrađen je u razdoblju od 1841. do 1843. godine, prema projektu Franza Schüchta. Najistaknutiji je objekt, središte iz kojeg se račvaju putevi, oko kojeg su okupljene glavne partije parka. To je stereometrijski dvokatni korpus visine 17 metara, kvadratičnog tlorisa u prizemlju okružen trijemom iznad kojeg je terasa. Drugi kat opet završava terasom i tornjićem postavljenim uz rub sjeveroistočnog pročelja. Sva su pročelja jednaka. Na uglovima trijema su snažni kvadratični piloni raščlanjeni plitkim pilastrima i po dva središnja pilona s obje strane stepenica. Ugaoni su zidani, a središnji drveni. Na otvorima variraju polukružni završeci i lunete odijeljene vijencem od otvora. Terase su ograđene rešetkastom ogradom od kovana željeza. Tornjić na trećem katu završava trouglastim zabatom. Piloni, pilastiri, polukružno završeni otvori, trokutasti zabat, karakteristični su paladijevski motivi, a bečka ih arhitektura varira u instrumentaciji pročelja kubično zasnovanog korpusa zgrade. Vidikovac je Javna ustanova »Maksimir« obnovila 2002 godine.
ŠVICARSKA KUĆA (Z-0476/Nar. nov., 18/03.)
Jednokatnica poznata i pod nazivom Tirolska kuća, građena je prema nacrtu Franza Schüchta, tijekom 1841. godine, a dovršena u jesen 1842. godine. U prizemlju je od tesanog kamena, na katu od grubo tesanih hrastovih greda, opasana drvenim balkonom poduprtim s po četiri drvena nosača. Pod strehom je također balkon. Dvodijelno krovište pokriveno je škriljevcem. Pripada stiliziranoj rustikalnoj arhitekturi otuda joj i naziv. Posebnu vrijednost kući daje Haulikov salon na katu izrađen od drvene oplate i bogato izrezbarenog baroknog stropa koji je pribavio Michael Sebastian Riedl iz augustinskog samostana u Klosterneuburgu kao poklon prepozita Jakoba Ruttenstocka. Prozori i balkonska vrata ukrašeni su s 12 vitraja s prizorima švicarskih i tirolskih krajolika koje je izveo Antun Kothgasser prema predlošcima Antuna Gurka. Kuću je Javna ustanova »Maksimir« obnovila 2005. godine.
SOKOLSKA MOGILA (Z-4083/Nar. nov., 142/09.)
Jedan od simbola parka Maksimir danas je svakako i MOGILA, svojevrsan spomen-humak nastao 1925. godine povodom obilježavanja tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva. Mogilu je projektirao Aleksandar Freundenreich, a podignuo je Hrvatski sokolski savez u spomen na III. hrvatski svesokolski slet održan povodom tog povjesnog jubileja u Zagrebu od 14. do 16. kolovoza 1925. godine. Nastala je na mjestu gdje se ranije nalazio paviljon Kišobran. Građena je od grumenova zemlje donesene iz 155 mjesta iz raznih hrvatskih krajeva u kojim se zbio neki značajni povijesni ili pak kulturni događaj tijekom tisućugodišnje hrvatske povijesti. U temeljima humka pohranjeni su predmeti iz hrvatske kulturne baštine, važnije knjige, novine, časopisi te spomenice svih sokolskih društava koje su sudjelovale u gradnji Mogile. U spomenicama je dat opis mjesta i povijesnog događaja koji se zbio na mjestu s kojeg je uzeta zemlja za Mogilu. Dana 15. kolovoza 1925. godine oko napola dovršenog humka Mogile bili su postrojeni predstavnici sokolskih društava s vrećicama zemlje u rukama koju su istresali na humak uz fanfare i pjesme budnice. Posljednju je vrećicu istresao gvardijan iz Knina uz riječi: »POLAŽEM GRUDU SVETE ZEMLJE KOJE SU NOSILE PRVOG I POSLJEDNJEG HRVATSKOG KRALJA«. Oko humka posađeno je 10 lipa u znak deset stoljeća hrvatskog narodnog života, odnosno hrvatske državnosti. Mogila je dovršena 1926. godine. Prema njezinom vrhu vode uske stepenice, a sam vrh ukrašen je jednostavnim kamenom na koji je trebao biti postavljen brončani kip sokola skupljenih krila kojeg je izradio kipar Ivo Kerdić. Nakon dvije godine sokol je u ateljeu kipara razbijen. Taj barbarski čin bio je nagovještaj ukidanja hrvatskog sokolstva što se nažalost i dogodilo 1929. godine. Na poticaj Družbe »Braća hrvatskog zmaja« Mogila je obnovljena 1994. godine, a na naglavni kamen Ministarstvo obrane Republike Hrvatske na dan oružanih snaga 28. svibnja 1995. godine postavlja skulpturu sokola kojeg je idejno osmislio i prvotno u glini izradio akademski kipar pater Marijan Gajšak. Prerana smrt spriječila ga je da svoj rad dovrši. Vođen početnom idejom potpuno iznova skulpturu sokola modelira i dovršava akademski kipar Mladen Mikulin. Prilikom obnove humak Mogile obogaćen je grudom hrvatske zemlje koju je svojim poljupcem blagoslovio Sv. Otac Ivan Pavao II 10. rujna 1994. godine u zagrebačkoj zračnoj luci.
OBELISK (Z-0477/Nar. nov., 18/03)
Spomenik u obliku piramide djelo je kipara Josepha Käschmanna koji je nadbiskup Juraj Haulik 1843. godine dao postaviti u Dolini dalija u čast završetka radova na parku Maksimir. Izgrađen je tako da je na donje stube postavljeno kvadratično postolje na koje je postavljen obelisk u obliku piramide. Na kvadratičnom postolju straga te s lijeve i desne strane ugrađena su tri veća lovorova vijenca izrađena od bronce. Na piramidnom dijelu spomenika sa svake strane ugrađena su četiri manja lovorova vijenca također izrađena od bronce. Na pročelju kvadratičnog dijela stoji metalna ploča s tekstom na latinskom jeziku u kojem je nadbiskup Haulik naveo svoje pobude za uređenje parka Maksimir. Ispod te metalne ploče postavljena je kamena ploča na koju je uklesan prilagođeni prijevod s latinskog u obradi pejsažnog arhitekta Smiljana Klaića (1912.-1989.) koji glasi:
»NA POMOĆ POTREBNIMA, KOJI SE NISU ODALI NERADU, MIRNIM GRAĐANIMA KAO POTICAJ ZA KORISNIJE I UGODNIJE OBRAĐIVANJE ZEMLJE, NA URES METROPOLE, A ISTO TAKO ZA DIKU DOMOVINE I DUŠAMA UMORNIM OD JAVNIH POSLOVA I ZBILJE ŽIVOTA, DA SE OSVJEŽE NEDUŽNIM NASLADAMA PRIRODE, OVE JE LUGOVE, KOJIH UREĐENJE ODAVNA ŽELIO, A NEDAVNO DONEKLE I POKUŠAO ZAJEDNO S OKOLNIM POLJEM TIJEKOM VIŠE GODINE S VESELJEM UREDITI I PREMA PRILIKAMA UKRASITI I O TOME DAO POSTAVITI OVAJ SKROMAN DOKAZ JURAJ HAULIK, BISKUP ZAGREBAČKI, KRALJEV NAMJESNIK BANSKE ČASTI GODINE SPASA 1843.«
Spomenik je Javna ustanova »Maksimir« obnovila 2001. godine.
KAPELICA SV. JURJA (Z-0473/Nar. nov., 18/03)
Neogotička kapelica popularno nazvana »crikvica« izgrađena u razdoblju od 1862. do 1864. godine na mjestu gdje se prije nalazio Narodni hram »na povišenom mjestu blizu ljetovanića (misli se na Haulikov ljetnikovac)«. Iako nisu pronađeni izvorni arhitektonski nacrti, iz sačuvanih zapisa je razvidno da se biskup Haulik za projekt i uređenje kapelice obratio tirolskoj radionici »Glasmalerei-Anstalt«. Radi se o novoosnovanoj radionici koju su u Innsbrucku 1861. godine zajedno utemeljili slikar na staklu Albert Neuhauser (1832.-1861.), samouki arhitekt Josef Vonstadl (1928.-1893.) i slikar Georg Mander. U kapelici je nadbiskup Juraj Haulik želio biti pokopan. Osnova je u obliku križa s kratkim krilima transepta i poliogonalnim svetištem. Zidovi su od opeke, a konstruktivni dijelovi od kamena. Pročelje s portalom na koji se nastavlja visok prozor sa šiljastim lukom završava preslicom. Ostala dva velika prozora na krilima su transepta. Krov je bio pokriven škriljevcem. Iznutra su zidovi bili obojani »kamenom mastju da se čini kao da je od kamena tesanca«. Na svodu između rebara naslikane su na modroj podlozi zlatne zvijezde. Popođena je mramornim crno-bijelim pločama. Ogradu oko kapelice čine šipke od lijevana željeza. Izgradnja i uređenje kolektivno je djelo domaćih i stranih majstora. Za oltar iznad crne mramorne menze visoki reljef u drvu s likom sv. Jurja načinio je kipar Michael Stolzer. Vitraji na prostranim prozorima posvećeni su licima iz Starog i Novog zavjeta (Mojsije i Aron, Petar i Pavao), a iznad portala Bogorodici s Kristom i Ivanom Krstiteljem. Vitraji su proviđeni rešetkama. Luster od pozlaćene mjedi također je iz Neuhauserove radionice. Svod je oslikao bečki slikar Josef Proksch. Zidarske poslove obavio je Andrea Tessitori iz Furlanije. Klupe su izgrađene u Lepoglavskoj kaznionici, a Haulikovo klecalo nabavljeno u Beču. Izvođači radova bili su gradski mjernik u zagrebačkoj gradskoj službi »Graditeljno-vatrogasiteljnog odbora« Janko Nikola Grahor (1827.-1906.) i graditeljno-kamenotesarski meštar Franjo Klein (1828.-1889.). Kapelica je posvećena u listopadu 1864. godine.
LJETNIKOVAC BISKUPA HAULIKA (Z-0474/Nar. nov., 18/03)
Klasicistička zgrada građena prema nacrtu Franza Schüchta u periodu od 1839. do 1840. godine. Visoka prizemnica pravokutnog trokuta, sa središnjim rizalitom koji završava trokutastim bogato profiliranim zabatom, u sredini s monogramom G. H. Pred pročeljem je terasa, a na začelju dvokrako stubište između kojeg je ulaz u podrum. Otvori se nastavljaju u polukrugu iznad istaknutog vijenca koji teče oko čitave zgrade. Stan se sastoji od salona, radne i spavaće sobe, malog predsoblja te nekoliko manjih prostorija za poslugu. Salon se otvara prema terasi, pravokutnog je tlocrta, zidovi su raščlanjeni pilastirima i nišama. U spavaćoj je sobi rijetkost za ono doba, kada umetnuta u pod i pokrivena parketima. Zajedno s ružičnjakom bila je odijeljena od parka ogradom od zeleno obojenih štaketa. U opisu iz 1869. godine, bilo je navedeno da je zgrada pokrivena tisovom šindrom te da se uz nju nalazi mali zidani staklenik s jednom ostakljenom stijenom i uzidanim cijevima za grijanje. Voditelj radova na njenoj izgradnji bio je Andrija Leitner.
GOSPODARSKE ZGRADE HAULIKOVOG LJETNIKOVCA (Z-0479/Nar. nov., 18/03)
Kompleks gospodarskih zgrada građen kako se pretpostavlja istodobno kad i Haulikov ljetnikovac u periodu od 1839. do 1840. godine. Danas se koristi kao zgrada Instituta za mljekarstvo i stočarstvo Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
SVILANA (Z-0482/Nar. nov., 18/03)
Velika gospodarska građevina za koju nije poznat točan datum gradnje, ali je poznato da je 1853. godine već postojala. Pravocrtnog je tlocrta, dvostrešnog krovišta pokrivenog crijepom, visina prizemlja i visoki kat na čijem su južnom i sjevernom pročelju ugrađena dva vodoravna reda niskih, uskih prozora, pa se zgrada doima dvokatnom. Na zabatima su bili ugrađeni samo tavanski prozori, a kasnije je ugrađeno po šest prozora neprimjerenog oblika i veličine po cijelom zabatu. U središnjoj osi južnog pročelja su ulazna vrata, a pred njima je povišeni drveni trijem natkriven jednostrešnim krovićem. U unutrašnjosti su prostorije služile za čahure svilene bube. Danas se koristi kao skladište Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
PČELINJAK (Z-0481/Nar. nov., 18/03)
Prizemna zgrada sagrađena 1853. godine s jednokatnim središnjim dijelom namijenjenim za stan pčelara. Na objekta se nadovezuju dva dugačka prizemna drvena krila u kojima su smještene košnice. Izvorno je u njoj bilo smješteno oko dvjesto košnica. Danas se koristi u edukacijske svrhe za nastavu pčelarstva Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.