Odabrani odlomci

»Na ulazu u Maksimir, kao i obično, stajao je onaj starčić s kvrgavim nosom i velikom bijelom kapom. Pred sobom je na naramenicama držao pladanj pun»cici-mici-na šibici». Galamio je ptičjim glasom:
–  Navali narode! Friški, slatki, »slasni cici-mici-na šibici«!
Daša mu je mahnuo rukom, starčić se dogegao.
–  Jednu šibu – rekao je tramvajac. Zatim je platio i sam odabrao slatkiš.
–  Uzmi! – ponudio ga je Gizi. Dječaj je blenuo, ali je uzeo.
–  Hvala! – rekao je. Nije moga izdržati da odmah ne počne lizati. – Do viđenja!
–  Hej, Vlatko! – dozvao ga je tramvajac kad se giza već bio uputio prema ulazu u Maksimir. – Drugi put na pulferu pripazi na ono uže. Ako se uže povuče, odmakne se lira od električne žice i tramvaj gubi struju…Nisi znao?
–  Ovaj…-Giza umalo da umjesto slatkiša nije odgrizao štap. – Ovaj…nisam znao…Da sam znao…
–  Vjerojatno, Vlatko, nisi znao ni to – nastavio je tramvajac, prijateljski se smiješeći – da ja odgovaram za te na pulferu. Da se nedajbog, što tebi dogodilo, i ja bih nagrabusio. Ali, ti, Vlatko, i ne moraš previše razbijati glavu o meni, jer ja bih već nekako isplivao. Bolje da misliš na sebe. Bila bi prava šteta da tako pametan dečko…
Giza se naglo okrenuo i potrčao prema šumi; nije mogao izdržati da pred tramvajcem liže njegov »cici-mici na šibici«!
Prošao je pored Maksimirske restauracije, ravnodušan prema odraslima, što su tu, u vrtu trusili velike krigle piva, ali ne i prema pjenastoj tekućini u kriglama. Giza je bio žedan. Ipak je nastavio put i to upadljivo velikim koracima. Znao je da na Bukovcu nitko tako brzo ne hoda kao tramvajska uniforma i da se s njom ne može natjecati.
Sada je već bio siguran da njegovi kod kuće ništa neće saznati o pulferu.
Štapić slatkiša, što ga je upravo smazao, Giza je šutnuo tako visoko da se zapleo za najnižu granu i na njoj ostao. Zureći za drvcem, žmirkao je očima punim oštrih sunčanih zraka. Kako je zalazio u šumu, danje je svijetlo slabilo. Sunce bi se probijalo samo kroz kakvu rupu u krošnji, samo na mjestima gdje je šuma bila ćelava. Ta vječita maksimirska igra svijetla i sjene bila je stalna kulisa njegova djetinjstva. Ipak, kad god je koraknuo u maksimirsku šumu, sam, bez klape, uvijek se osjećao nekako nelagodno.
–  Ti sumrak, Maksimir je – Maksimir!
Gleda li ga to netko? Mora da ga netko promatra. Na sebi je osjećao nečiji pogled. Čuo je šuštanje lišća. Taj Maksimir, pomislio je Giza, uvijek je pun tajni. Posvud unaokolo tajne: u grmu, na grani, u duplju, iza debla, iza brežuljaka, u jarku, u vodi, u zraku, na stazi, u gnijezdu, u rupi, na klupi…
Gotovo je siguran da ga netko promatra. Nečiji ga je pogled žario na koži, ali se pravio nevještim, kao da ništa ne primjećuje. Poslužio se protivnikovom metodom: tajio je pred njim da ga je otkrio. I. Umjesto da načini još jedan korak naprijed, naglo je poskočio u stranu, prema mjestu odakle je dolazilo šuštanje. Uzviknuo je: »Ha«! Uspio je još da na trenutak uhvati pogled, što je vrebao iza žbuna; u sićušnim i kristalno bistrim očima vjeverice zrcalio se strah. Kao oparena, životinjica je šmugnula na hrast.
Oboje su odahnuli: i Giza i vjeverica!
–  Htjela si me prestrašiti – gađao ju je Giza torbom. – Htjela si me prestrašiti, ti sumrak tvoj! Ali, nisam ti ja od onih što odmah kake u gaće, čim nešto šušne. Čim…
Čim je to izgovorio, opet je nešto šušnulo. Ovaj put na suprotnoj strani, na puteljku za Prilesje. Giza je objema rukama čvrsto prihvatio torbu u padu i na trenutak u tom položaju ostao nepomičan. Prestao je disati. Te su mu finte već same po sebi dolazile. Ovaj se put taktiziranje pokazalo suvišnim. Uzrok šuškanju bio je očigledan; jedan se ljubavni par upravo pomolio na puteljku.