Giunio, Petar: »NEKADA U MAKSIMIRU«

Zagrebačka Panorama« iz 1961. godine, prema Mudrinjak Damiru, »POVIJEST PARKA MAKSIMIRA«, 1982., o parobrodu Grad Zagreb

Za vedriju i raznolikiju zabavu poznati tadašnji sesvetski načelnik, a kasnije dugoselski narodni zastupnik Marko Mileusnić nabavio je za jezero u parku Maksimir mali parobrod na petroljski pogon. Očito je tomu pogodovala maštovitost, budući da drvene lađice više nisu bile odviše atraktivne.
Dolazak tog parobroda u Zagreb – u Maksimir, ponovo je bio senzacionalan događaj u tadašnjem gradu.
»Purger Francek, koji je čitao novine, i naše i strane, pa mnogo toga i znao, a razumio se nešto i u geografiju, toliko se bio oduševio idejom Marka Mileusnića da je sljedeće subote uvečer, u jednoj gostionici u Vlaškoj ulici, dugo i široko tumačio svojim prijateljima kako budući parobrod u Maksimiru neće služiti samo za zabavu, nego će silno podići i ugled Zagrebu. U nastupu zanosa lupio je svom žestinom šakom po stolu i povikao:

I opet pučka veselica. Stigao je parobrod. Mnoštvo zastavica i papirnatih lampiona, rodoljubne budnice i vesele koračnice, pečeni odojci. Unatoč tramvaju, fijakeristi su imali dosta posla. Gotovo da je cijeli Zagreb htio ponovno doći u Maksimir.
A nakon krštenja i blagoslova, parobrod, nazvan »Grad Zagreb«, začas je na pučini Prvog jezera nestao iza dvaju otoka. A parkom je sad zamirisao i – petrolej.

Cesarić, Dobriša: »MOJE JUTRO U MAKSIMIRU«

Ne dopire do mog srca pjev
Tih ptica što se javljaju sa grana.
Ja čujem uhom, al’ ne čujem srcem,
I pjesma me samo dotiče izvana.

Ne smije mi se nebo, nit me dira
Ta raspjevana sunčana tišina.
Životarim u sjeni. Izvan sjene
Ničega nemam, i sve je tuđina.

U mojem srcu pjevale su ptice
U tih jutra, za sunčanih sati
Sad u to staro, napušteno gnijezdo
Ni jedna neće da se vrati.

Bubanović, Vasilije: »JURJEVA VES«, Somnium 1853.

Da li da otpjevam ili da šutim, kakav je prizor
ljupki i divljenja pun
jučer mi pružio san?

Ako bi čitalac rekao da to istina nije
svjedok meni je Bog
takav da prosanjah san!

Ugledah sagrađen grad na podnožju kršne planine,
a nedaleko je val
uz r’ječni šumio prud.

Pogledah svuda je sretao osm’jehe livada cvjetnih
i na brežuljcima trs
što ga je stvorio Bah!

Vidjeh u gaju svijene sa strane drveća grane
u skladan lisnati luk
a pod njima stazica niz.

Više je mostova bilo pod kojim su šumorna voda
i njen savitljivi val
nosili krilati čun.

Ako bi kras što ugledah u snu izraziti smio,
tad bih rekao ja
vidjeh jadransku hrid.

Duboki ugledah bazen. U njemu plivo je labud,
a njegov sjetni sam pjev
slušao zanosno tad.

Vidjeh pauna deset i šarene repove njine
svaki je od njih ko lud
držao da je baš bog.

Tu je na završetku naviše grane pjevao slavuj
divno nježni svoj stih,
zvučan i onda tih!

Njemu je u krošnji drugoga stabla otpjevala ptica
pjevica pitomi kos
slatki ćurličući pjev.

Tko bi mogao jata drugih nabrojiti ptica
čiji cvrkutav je pjev
moj zanosio duh?

Još sam se krasno građenim zgradama divio uz to
kao da je Paladij vješt
njih gradio sam!

Brujali tu su po livadi cvjetnoj rojevi pčela
kupeći preslatki sok
sišući šareni cv’jet,

da bi se zatim u košnice radosno vratile svoje.
Onda bi veseli roj
svoj zabrujio zuj.

Nikad ne ugledah ljepšega vrta čije je cv’jeće
mirisni širilo pak
zapljusnuo veliki gaj!

Blizu je bilo jezero bistro? Građanin tu bi
blagdanom sjeo uz rub
tjedni zaboraviv trud.

Susreo tu sam mladiće, starce i s majkama djecu
koje su premili svoj
radosno izvodile rod.

Dječica trčeći nježnom su ručicom cvjetove brala.
nosila majci su cv’jet
uz svoj veseli klik.

Majke za uzvrat su cjelovom svojim darivale djecu.
njihov bio je dar
dječji za prenježni znak.

Vidjeh zaručnika i zaručnicu vjernu
kako im drhtavi glas
tajnu šapuće r’ječ.

Drugi odmarahu t’jelo pod kršnim krošnjama hrasta
gradski zaboraviv jad
i zla što donose bol.

Disao zrak sam što ga u gradu uopće nema.
Dah mi je divljenja pun
posvuda vidio kras.

Ptice su pjevice cvrkutom svojim blažile srce.
Njihov skladan je glas
c’jeli ispunjao gaj.

Mogo si vidjeti plašljiva zeca što je polako
trčeći ustavljao skok
videći vlastiti sjen.

Divan je gaj. Al’ ga tako nazvati neću,
jer je zapravo raj
ovaj predivni lug.

Slučajno sreo sam starca što se poštapao sporo
svježi udišući zrak.

Taj s osm’jehom poprati r’ječ:
– Jurjeva – ves ti je, prijane, šuma predivna ova!