Milčec, Zvonimir: »PJEŠAK U ZAGREBU«

»U Maksimir za promjenu, ulazim na glavni ulaz, kao kakav provincijski dječarac u đačkoj ekskurziji ili turist, stranac. A Maksimir i ja nipošto nismo stranci jedan drugome, nego baš dobri poznanci, frendovi iz djetinjstva, dakako, mojeg djetinjstva, jer je ovaj naš gradski perivoj ipak nešto stariji…
Ulazim, dakle, kroz glavni maksimirski ulaz….
A kud svi, tud, eto, i ja, premda sam rođen i odrastao pokraj Maksimira i u Maksimiru, pa u nj, otkad pamtim, ulazim sa svoje strane. A moja strana je sve prije nego službeni ulaz…I teško da bih uopće mogao biti objektivan vodič po Maksimiru, jer sam odveć uspomena posijao ispod njegovih krošanja i na njegovim stazama (četiri staze na Bukovac vode, /ne znam kojom ću poć / kojom god pođem na Bukovac dođem), sve me tu na nešto i nekoga podsjeća, a kako vrijeme prolazi, teško mi je jedino prisjetiti se na što i na koga.
U restauraciji Maksimir (zvali smo je prema prijašnjem vlasniku – kod Šarića), na primjer, uspio sam dokraja otplesati svoj prvi inglišvalcer (na klaviru je svirao Crni Vlado), premda su me špičoki do krvi nažuljali. Restauracija je …za mene… poznata samo po tim prvim nesigurnim čagerskim koracima, špičokima, musoliniju, poslovođi Roki i konobarici Albini (zvali smo je teta Albina).
…Pitam se je li netko od nas klinaca pedesetih godina (tih godina tu je bio mliječni restaurant) upitao koliko je vidikovac, ta najljepša maksimirska zgrada visoka…i kada je sagrađena…? Teško da nas je, osim sendviča i riže na mlijeku, išta više zanimalo…
Uzmimo Švicarsku kuću…skrivenu u raslinju, u blizini koje umirovljenici na klupi igraju svoju partiju bele. Ona nam je svojim zamračenim odajama razbuktavala dječačku maštu, u njoj smo gledali razne utvare i fantome…
Eto me i na četvrtom jezeru. S nehinjenim oduševljenjem da je ta naša famozna mladenačka rivijera iz pedesetih, napokon, nakon toliko godina, uređena, da je u jezero ponovo puštena (zagađena) voda potoka Blizneca i da su ovih toplih dana u vodu bućnuli prvi hrabri kupači – na svoju odgovornost. Nije li odveć hladno za kupanje u hladnom maksimirskom jezeru? Nekad, dok sam bio u dobi tih malih maksimirskih kupača, tako nešto se ni slučajno nisam upitao (posljedica je bila upala zglobova ili febris reumatika), takvo pitanje mogu postaviti tek danas, s debele vremenske distance, kad se u Maksimir svoga djetinjstva i mladosti, eto, guram kroz njegov službeni ulaz«.

Milčec, Zvonimir: » ZVIŽDUK S BUKOVCA «

Odabrani odlomci

»Na ulazu u Maksimir, kao i obično, stajao je onaj starčić s kvrgavim nosom i velikom bijelom kapom. Pred sobom je na naramenicama držao pladanj pun»cici-mici-na šibici». Galamio je ptičjim glasom:
–  Navali narode! Friški, slatki, »slasni cici-mici-na šibici«!
Daša mu je mahnuo rukom, starčić se dogegao.
–  Jednu šibu – rekao je tramvajac. Zatim je platio i sam odabrao slatkiš.
–  Uzmi! – ponudio ga je Gizi. Dječaj je blenuo, ali je uzeo.
–  Hvala! – rekao je. Nije moga izdržati da odmah ne počne lizati. – Do viđenja!
–  Hej, Vlatko! – dozvao ga je tramvajac kad se giza već bio uputio prema ulazu u Maksimir. – Drugi put na pulferu pripazi na ono uže. Ako se uže povuče, odmakne se lira od električne žice i tramvaj gubi struju…Nisi znao?
–  Ovaj…-Giza umalo da umjesto slatkiša nije odgrizao štap. – Ovaj…nisam znao…Da sam znao…
–  Vjerojatno, Vlatko, nisi znao ni to – nastavio je tramvajac, prijateljski se smiješeći – da ja odgovaram za te na pulferu. Da se nedajbog, što tebi dogodilo, i ja bih nagrabusio. Ali, ti, Vlatko, i ne moraš previše razbijati glavu o meni, jer ja bih već nekako isplivao. Bolje da misliš na sebe. Bila bi prava šteta da tako pametan dečko…
Giza se naglo okrenuo i potrčao prema šumi; nije mogao izdržati da pred tramvajcem liže njegov »cici-mici na šibici«!
Prošao je pored Maksimirske restauracije, ravnodušan prema odraslima, što su tu, u vrtu trusili velike krigle piva, ali ne i prema pjenastoj tekućini u kriglama. Giza je bio žedan. Ipak je nastavio put i to upadljivo velikim koracima. Znao je da na Bukovcu nitko tako brzo ne hoda kao tramvajska uniforma i da se s njom ne može natjecati.
Sada je već bio siguran da njegovi kod kuće ništa neće saznati o pulferu.
Štapić slatkiša, što ga je upravo smazao, Giza je šutnuo tako visoko da se zapleo za najnižu granu i na njoj ostao. Zureći za drvcem, žmirkao je očima punim oštrih sunčanih zraka. Kako je zalazio u šumu, danje je svijetlo slabilo. Sunce bi se probijalo samo kroz kakvu rupu u krošnji, samo na mjestima gdje je šuma bila ćelava. Ta vječita maksimirska igra svijetla i sjene bila je stalna kulisa njegova djetinjstva. Ipak, kad god je koraknuo u maksimirsku šumu, sam, bez klape, uvijek se osjećao nekako nelagodno.
–  Ti sumrak, Maksimir je – Maksimir!
Gleda li ga to netko? Mora da ga netko promatra. Na sebi je osjećao nečiji pogled. Čuo je šuštanje lišća. Taj Maksimir, pomislio je Giza, uvijek je pun tajni. Posvud unaokolo tajne: u grmu, na grani, u duplju, iza debla, iza brežuljaka, u jarku, u vodi, u zraku, na stazi, u gnijezdu, u rupi, na klupi…
Gotovo je siguran da ga netko promatra. Nečiji ga je pogled žario na koži, ali se pravio nevještim, kao da ništa ne primjećuje. Poslužio se protivnikovom metodom: tajio je pred njim da ga je otkrio. I. Umjesto da načini još jedan korak naprijed, naglo je poskočio u stranu, prema mjestu odakle je dolazilo šuštanje. Uzviknuo je: »Ha«! Uspio je još da na trenutak uhvati pogled, što je vrebao iza žbuna; u sićušnim i kristalno bistrim očima vjeverice zrcalio se strah. Kao oparena, životinjica je šmugnula na hrast.
Oboje su odahnuli: i Giza i vjeverica!
–  Htjela si me prestrašiti – gađao ju je Giza torbom. – Htjela si me prestrašiti, ti sumrak tvoj! Ali, nisam ti ja od onih što odmah kake u gaće, čim nešto šušne. Čim…
Čim je to izgovorio, opet je nešto šušnulo. Ovaj put na suprotnoj strani, na puteljku za Prilesje. Giza je objema rukama čvrsto prihvatio torbu u padu i na trenutak u tom položaju ostao nepomičan. Prestao je disati. Te su mu finte već same po sebi dolazile. Ovaj se put taktiziranje pokazalo suvišnim. Uzrok šuškanju bio je očigledan; jedan se ljubavni par upravo pomolio na puteljku.

Matoš, Antun Gustav: POVODOM PRVIH I JEDINIH PREDSTAVA HNK-a NA OTVORENOME

(» San ljetne noći« od Shakespeara i Gundulićeva »Dubravka «)

»Maksimirsko granje nije više prazno. Naša Thalija mu pokloni dubrovačke slobodne poetičke trofeje. Naše lugove obilazi Satir Gundulićev i Reljkovićev, sijač morala, rada, ljepote i slobode. Naše kazalište vrati našoj šumi i prirodi hrvatskoj drevnu poruku koju od nje primi naša poezija. U slobodni hrvatski zrak polećeše iz stare naše renesansne poezije dva goluba i spasiše se u slobodnu šumu kao na arku Noemovu«.

Kukučin, Martin: »RIJEKA – ROGAŠKA SLATINA – ZAGREB«

Mlijeko je u Maksimiru izvrsno. Bilo je to gusto domaće kiselo mlijeko. Poslužuje se neprerađeno, onakvo kakvo je došlo na svijet. Nadbiskup ga ne iskorištava na deset načina kao Johann Reeb u Rogaškoj Slatini, koji izvuče iz njega najprije maslo te ga istom onda prodaje. Vidi se da nadbiskupa ne vodi duh špekulacije, želja za dobitkom u tom poduzeću. Njegov je cilj da se svaki izletnik može okrijepiti dobrim mlijekom za jeftine pare. Ne poslužuju nas konobari u frakovima niti nekakve Micike razbarušenih kečaka. Tacne raznose posve obični Jankići u širokim gaćama i crnim keceljama. Njihov šef, koji drži blagajnu, glavni Jankić, prava je ljudina, nakostriješenih brkova. Svaki čas ih suče prstima, jer je stalno na muci. Taj preplašeni pastir s nerazuimijevanjem gleda na ovaj komplicirani život. Tacnu nosi pažljivo, poklecajući u koljenima. Znoj mu curkom curi s čela, od straha da mu ne ispadne tacna zajedno s čašicama. Još se više muči s praznim čašama i tanjurima. Naniže ih punu tacnu te polako krene prema Ljetnikovcu, moleći krunicu da mu se sve to ne bi rasulo po zemlji. Uz mlijeko daju crni pšenični kruh. Bio je ukusan, domaći, i mi smo ga se prihvatili kao radnici kod vršidbe. Šutljiv, othranjen na bijelom pšeničnom kruhu, ne zna kako bi ovakav crn kruh dovoljno pohvalio. Konačno je trebalo platiti. Glavni Jankić se naslonio pesnicama na stol i sluša pažljivo koliko je tko potrošio. Mi zatražimo račun, a on odgovara s blagim osmijehom:
–  Ja ne znam gospodine!
Upotrijebili smo drugu metodu. Svaki je od nas počeo računati vlastiti utrošak. Kod zbrajanja se pokazalo:
–  Ja ne znam gospodine. Koliko dadete.
–  Ali ne tako, Jankić, ne! – upozorava ga naš vođa. – Zbrojite brzo i mi ćemo platiti. Dakle: Dvanaest i petnaest je dvadeset i sedam.
–  Tako je gospodine!
–  I osam. Koliko je?
–  Ja ne znam gospodine!
–  Trideset i pet, Jankić, trideset i pet. I dvanaest – četrdeset i sedam.
–  Tako je gospodine!
Kad je konačno izišla cijela svota, Jankić je trebao vratiti ostatak, jer je plaćeno zlatnikom. Zbunio se, lijevu je ruku prislonio na bokove a desnom je duboko zagrabio u vreću. Izvukao je punu pregršt šestaka i kruna. Pogleda u nas u muci ne znajući što će s tolikim novcima. Na kraju pruži šaku s novcima pred našeg vođu, koji je izbrojio koliko ga je išlo.
–  Tako je gospodine – usklikne Jankić s neizmjernim olakšanjem.
–  Oh! – uskliknuo sam ja. – kruh smo zaboravili pribrojiti.
–  Kruh se ne zaračunava gospodine – odgovori Jankić praveći od praznog posuđa babilonsku kulu.
–  Ja se bojim – rekao je Šutljivi kad smo izlazili iz dvorišta – da će ovo poduzeće uz ovakvog blagajnika biti pasivno. Aonda, ne zaračunavaju niti kruh!
–  Takav gospodin kao što je zagrebački nadbiskup – primijetio sam ja – može sebi slobodno priuštiti i ovakvo poduzeće i ovakvog blagajnika.
–  Barem ga neće pokrasti! – primijetio je naš vođa.
–  To svakako ne! – doda Šutljivi.

Jurić Zagorka, Ma rija: »REPUBLIKANCI«

Osvrt na otvorenje parka Maksimir 1974. godine

Šume su se osule zelenilom. Livade zamirisale cvijećem. Sva se zemlja pohotno predala milovanju mladog zrelog sunca… Čitav Zagreb bio je svečan, razbuđen, nasmijan. Građani su na ulicama. Odijela bijele, ružičaste i modre boje stapaju se na suncu u neko šareno blještavilo. U svijetlim odjećama laganih tkanina, mlade djevojke dražesno prebiru sitnim koracima. Njihove majke u tamnim svilenim suknjama i s tamnim šeširima, jedva ih dostižu. I muževi i starci u svečanim odijelima žure za njima. Mladići obijesno nakrivljuju svoje klobuke na glavama, preskakuju nasipe na cesti. Od Vlaške ulice pa sve do daleke šume beskrajna šarena povorka. Kao da je neka druga livada procvala šarenim cvijećem.

Hitrec, Hrvoje: »MAKSIMIRSKI MANIJAK«

»Jedna od dvije preostale prašume u Evropi, prepušta se opasnoj noći. Tko će dočekati jutro.
Pet dobro odjevenih sjena šulja se natrulim hrastovima. Kosa im stoji uspravno. Srca im lupaju kao tam-tam.
– Ništa – prošapće prvi vlasnik parka.
– Ništa – složi se drugi – Možda su ipak samo priče.
– Priče, pa da – šapne dehidrirani. – Idemo doma. Ja to više ne mogu izdržati. Dobit ću infarkt.
– Šššššš – zacvili četvrti. – Koraci!
– Jao – propenta peti. – Manijak!
Padoše na zemlju, pritajiše se drhteći.
Koraci se približiše. Manijak zastane, oprezno se ogleda oko sebe. Luđačke oči prodriješe u tamu poput reflektora.
– Gotovi smo – jedva čujno će prvi vlasnik.
Manijak se ukoči. Kao da je nešto čuo! Ruka mu poleti prema džepu kaputa i on izvuče, on izvuče, on izvuče – kutiju cigareta. Spusti na zemlju naprtnjaču koju je držao u drugoj ruci, potraži šibice i zapali. Onda se isto tako nečujno kao što je i došao, izgubi u mraku, skrivajući dlanom žar cigarete.
– Ide prema Vidikovcu – reče prvi vlasnik. – Za njim. Da vidimo što će uraditi!
Kad su doplazili do Vidikovca, manijak je već radio svoj prljavi posao. Iz naprtnjače je izvadio čekić i nekoliko čavala, pa skinuo jedan sasvim uništeni prozor i stao popravljati okvir.
– Jezivo! – reče peti vlasnik, skriven iza bukve.
Onda manijak stavi prozor na mjesto, luđački se naceri i krene prema Švicarskoj kući. Izvadi nekoliko daščica iz naprtnjače i podloži ih na pod crvljivu gredu.
– Užasno – priopći četvrti vlasnik prvome.
Odvratno zviždeći, uputi se luđak prema jezeru, pa iz velike duplje izvadi lopatu.
– Sada ćemo vidjeti gdje je zakopao mrtve – reče znojni.
Doista, manijak počne kopati iznad jezera. Iskopa odvod za potok, što je završavao među stablima i godinama tvorio crnu baruštinu. Sada voda poteče u jezero, a luđak poprati svoje gnjusno djelo odurnim smijehom.
Prvi vlasnik dade znak ostalima da se povuku. Na sigurnoj udaljenosti približiše glave i stadoše došaptavati.
– Jasno vam je – reče prvi.
– Sasvim – nadoveže drugi.
– Ja bih još nadopunio da je sve kristalno jasno – javi se treći. – Taj luđak želi uništiti jednu od dvije preostale«….

Giunio, Petar: »NEKADA U MAKSIMIRU«

Zagrebačka Panorama« iz 1961. godine, prema Mudrinjak Damiru, »POVIJEST PARKA MAKSIMIRA«, 1982., o parobrodu Grad Zagreb

Za vedriju i raznolikiju zabavu poznati tadašnji sesvetski načelnik, a kasnije dugoselski narodni zastupnik Marko Mileusnić nabavio je za jezero u parku Maksimir mali parobrod na petroljski pogon. Očito je tomu pogodovala maštovitost, budući da drvene lađice više nisu bile odviše atraktivne.
Dolazak tog parobroda u Zagreb – u Maksimir, ponovo je bio senzacionalan događaj u tadašnjem gradu.
»Purger Francek, koji je čitao novine, i naše i strane, pa mnogo toga i znao, a razumio se nešto i u geografiju, toliko se bio oduševio idejom Marka Mileusnića da je sljedeće subote uvečer, u jednoj gostionici u Vlaškoj ulici, dugo i široko tumačio svojim prijateljima kako budući parobrod u Maksimiru neće služiti samo za zabavu, nego će silno podići i ugled Zagrebu. U nastupu zanosa lupio je svom žestinom šakom po stolu i povikao:

I opet pučka veselica. Stigao je parobrod. Mnoštvo zastavica i papirnatih lampiona, rodoljubne budnice i vesele koračnice, pečeni odojci. Unatoč tramvaju, fijakeristi su imali dosta posla. Gotovo da je cijeli Zagreb htio ponovno doći u Maksimir.
A nakon krštenja i blagoslova, parobrod, nazvan »Grad Zagreb«, začas je na pučini Prvog jezera nestao iza dvaju otoka. A parkom je sad zamirisao i – petrolej.

Cesarić, Dobriša: »MOJE JUTRO U MAKSIMIRU«

Ne dopire do mog srca pjev
Tih ptica što se javljaju sa grana.
Ja čujem uhom, al’ ne čujem srcem,
I pjesma me samo dotiče izvana.

Ne smije mi se nebo, nit me dira
Ta raspjevana sunčana tišina.
Životarim u sjeni. Izvan sjene
Ničega nemam, i sve je tuđina.

U mojem srcu pjevale su ptice
U tih jutra, za sunčanih sati
Sad u to staro, napušteno gnijezdo
Ni jedna neće da se vrati.

Bubanović, Vasilije: »JURJEVA VES«, Somnium 1853.

Da li da otpjevam ili da šutim, kakav je prizor
ljupki i divljenja pun
jučer mi pružio san?

Ako bi čitalac rekao da to istina nije
svjedok meni je Bog
takav da prosanjah san!

Ugledah sagrađen grad na podnožju kršne planine,
a nedaleko je val
uz r’ječni šumio prud.

Pogledah svuda je sretao osm’jehe livada cvjetnih
i na brežuljcima trs
što ga je stvorio Bah!

Vidjeh u gaju svijene sa strane drveća grane
u skladan lisnati luk
a pod njima stazica niz.

Više je mostova bilo pod kojim su šumorna voda
i njen savitljivi val
nosili krilati čun.

Ako bi kras što ugledah u snu izraziti smio,
tad bih rekao ja
vidjeh jadransku hrid.

Duboki ugledah bazen. U njemu plivo je labud,
a njegov sjetni sam pjev
slušao zanosno tad.

Vidjeh pauna deset i šarene repove njine
svaki je od njih ko lud
držao da je baš bog.

Tu je na završetku naviše grane pjevao slavuj
divno nježni svoj stih,
zvučan i onda tih!

Njemu je u krošnji drugoga stabla otpjevala ptica
pjevica pitomi kos
slatki ćurličući pjev.

Tko bi mogao jata drugih nabrojiti ptica
čiji cvrkutav je pjev
moj zanosio duh?

Još sam se krasno građenim zgradama divio uz to
kao da je Paladij vješt
njih gradio sam!

Brujali tu su po livadi cvjetnoj rojevi pčela
kupeći preslatki sok
sišući šareni cv’jet,

da bi se zatim u košnice radosno vratile svoje.
Onda bi veseli roj
svoj zabrujio zuj.

Nikad ne ugledah ljepšega vrta čije je cv’jeće
mirisni širilo pak
zapljusnuo veliki gaj!

Blizu je bilo jezero bistro? Građanin tu bi
blagdanom sjeo uz rub
tjedni zaboraviv trud.

Susreo tu sam mladiće, starce i s majkama djecu
koje su premili svoj
radosno izvodile rod.

Dječica trčeći nježnom su ručicom cvjetove brala.
nosila majci su cv’jet
uz svoj veseli klik.

Majke za uzvrat su cjelovom svojim darivale djecu.
njihov bio je dar
dječji za prenježni znak.

Vidjeh zaručnika i zaručnicu vjernu
kako im drhtavi glas
tajnu šapuće r’ječ.

Drugi odmarahu t’jelo pod kršnim krošnjama hrasta
gradski zaboraviv jad
i zla što donose bol.

Disao zrak sam što ga u gradu uopće nema.
Dah mi je divljenja pun
posvuda vidio kras.

Ptice su pjevice cvrkutom svojim blažile srce.
Njihov skladan je glas
c’jeli ispunjao gaj.

Mogo si vidjeti plašljiva zeca što je polako
trčeći ustavljao skok
videći vlastiti sjen.

Divan je gaj. Al’ ga tako nazvati neću,
jer je zapravo raj
ovaj predivni lug.

Slučajno sreo sam starca što se poštapao sporo
svježi udišući zrak.

Taj s osm’jehom poprati r’ječ:
– Jurjeva – ves ti je, prijane, šuma predivna ova!

Zagreb dobiva prozore u prirodu

Zagreb dobiva prozore u prirodu

Projektom Gradski prozori u prirodu uređuju se Prvo i Drugo maksimirsko jezero, rade se poučna šetnica te centri za proučavanje životinjskog svijeta, razvijaju se edukativni sadržaji te obogaćuje ugostiteljska i turistička ponuda Parka Maksimir

Zagreb, 4. ožujka 2019. – Park Maksimir razvija se u jedinstveno mjesto zaštite urbane bioraznolikosti i edukacije građana o važnosti očuvanja prirode. Ovim projektom unaprjeđuje se upravljanje prirodom te razvija turistička ponuda Zagreba
U Parku Maksimir do kraja 2021. godine izgradit će se ili obnoviti čak dvanaest infrastrukturnih objekata. Kreće se u uređenje Prvog i Drugog maksimirskog jezera te pristaništa za čamce, radi se poučna šetnica, napravit će se Centar za istraživanje urbane bioraznolikosti, Interpretacijski centar zaštićene faune Hrvatske, Bioforenzični laboratorij te prikaz vodenih staništa. U Drugom maksimirskom jezeru revitalizirat će se populacija riba te izgraditi bioremedijacijski otočić koji pomaže prirodnom pročišćavanju vode. Uredit će se hortikultura Parka Maksimir, postavit će se parkovna i urbana oprema, info kiosci te oni prodajno-ugostiteljski.
Najvidljiviji je to dio projekta Gradski prozori u prirodu – unaprjeđenje urbane bioraznolikosti i razvoj zelene infrastrukture (Modernizacija II). U sklopu njega razvija se i niz edukativnih programa te interpretacijskih sadržaja. Projekt, sufinanciran sredstvima Europske unije, vrijedan je gotovo 35 milijun kuna.
„Zaštita bioraznolikosti u velikim gradovima kroz očuvanje, revitalizaciju i stvaranje mreže raznolikih staništa od velike je važnosti za zaštitu prirode i poboljšanje kvalitete života građana Zagreba“, kazao je Luka Čuljak, ravnatelj Javne ustanove Maksimir.
Gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić istaknuo je vrijednost projekta za inkluziju osoba s invaliditetom. Naime, čak jedanaest edukativnih programa i većina interpretacijskih sadržaja Gradskih prozora u prirodu bit će prilagođena osobama sa senzornim oštećenjima. Nabavit će se i vozilo za osobe s invaliditetom.
„Vrijednost i snaga prirode u gradu su neprocjenjive. Projektom ćemo osigurati njezino očuvanje, unapređenje te održivo korištenje za sadašnje i buduće generacije građana i posjetitelja našeg Grada”, istaknula je Biljana Janev Hutinec, voditeljica istraživanja i razvoja Javne ustanove Maksimir za upravljanje zaštićenim područjima Grada Zagreba.
Urbana bioraznolikost ključna je za povezivanje ljudi s prirodom. Naime, procjenjuje se da će do 2050. godine 80 posto stanovništva na Zemlji živjeti u gradovima. Urbana bioraznolikost omogućuje da velik broj ljudi o prirodi i njezinoj zaštiti uči u svojoj neposrednoj blizini.
„Park Maksimir i Zoološki vrt grada Zagreba smješteni su u samom srcu grada što ih dodatno obvezuje da ljubav prema prirodi i važnost njezine zaštite prenose na nove naraštaje. Imati prirodu kao dio grada velika je povlastica, ali i odgovornost. O prirodi se trebamo brinuti. To činimo putem velikih projekata poput modernizacija, ali i sustavnim radom koji, među ostalim, uključuje mnogobrojne edukativne sadržaje za posjetitelje. Zahvaljujući tome iz godine u godinu bilježimo rast posjećenosti. Kad je započela Modernizacija – Prva faza 2015. godine, Vrt je imao 283 tisuće posjetitelja, a prošle godine preko 428 tisuća“, kazao je Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba. Pojasnio je kako će neki objekti koji nastaju unutar Modernizacije II, biti izgrađeni u Vrtu. Među njima je Interpretacijski centar zaštićene faune Hrvatske u sklopu kojega je nastamba za medvjede.
Jurica Ambrožić, voditelj projekta, istaknuo je kako su ulaganja u očuvanje prirode i razvoj zelene infrastrukture potvrda brige grada, među ostalim, i za njegove stanovnike.
Park Maksimir godišnje ima oko 1,3 milijuna posjeta. Čak 30 posto posjetitelja u park dolazi nekoliko puta tjedno na rekreaciju. Prostorom tako dominiraju rekreativni sadržaji, a bogata prirodna baština do sada nije bila dovoljno vrednovana.
„Gradski prozori u prirodu projekt je koji će revitalizirati prirodnu baštinu parka. Njime će se omogućiti ne samo da Park bude u službi promicanja zaštite prirode, nego i da postane važno mjesto razmjene iskustava lokalnih, nacionalnih, ali i europskih stručnjaka“, kazala je Davorka Maljković, zamjenica ravnatelja i voditeljica istraživanja i razvoja u Ustanovi Zoološki vrt grada Zagreba.
Projektom se će se otvoriti desetak novih radnih mjesta.
Ukupna vrijednost projekta je 34.916.730,32 kn. Od tog iznosa, ukupno je prihvatljivih troškova projekta 22.889.601,52 kuna, od čega bespovratna sredstva Europske unije iznose 13.982.357,30 kuna, tj. 61,09 posto.
Korisnik sredstava i nositelj projekta je Grad Zagreb, a partneri na projektu su Javna ustanova Maksimir, udruga Biom, Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir i udruga Vjetar u leđa. Suradnik na projektu je Ustanova Zoološki vrt grada Zagreba.
Provedba projekta počela je 1. listopada 2018., a očekivani završetak aktivnosti je 31. prosinca 2021.
28. rujna 2018. potpisan je Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte koji su financirani iz strukturnih fondova i kohezijskog fonda EU-a u sklopu programa 2014.-2020., KK.06.1.2.02.24 „Gradski prozori u prirodu – unaprjeđenje urbane bioraznolikosti i razvoj zelene infrastrukture (Modernizacija II)“ između Grada Zagreba, Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU-a te Središnje agencije za financiranje i ugovaranje.

Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj u sklopu programa
Promicanje održivog razvoja prirodne baštine.

Sadržaj ove objave isključiva je odgovornost Grada Zagreba.

Zagreb-dobiva-prozore-u-prirodu

Letak_gradski_prozor_u_prirodu